Zovem se Pavle Schramadei i veteran sam Domovinskog rata, sudionik u razdoblju 91./92. (nositelj Spomenice Domovinskog rata) te demobiliziran nakon početka raspoređivanja UNPROFOR-a, na osnovi studentskog statusa.Moje sudjelovanje u ratu došlo je nakon odluke da ne napuštam Zagreb i svoje mjesto stanovanja, iako smo moja mlađa sestra i ja tijekom 1991. godine pozvani kod tete u Stuttgart, kako bismo izbjegli uzbune, nesigurnu situaciju i moguće opasnosti, s obzirom na to da se opća situacija u mome gradu, ali i općenito u Hrvatskoj, očigledno i nepovratno pogoršavala. Sestra je taj poziv prihvatila i u Hrvatsku se vratila tek krajem devedesetih, no ja sam odlučio staviti se na raspolaganje tek oformljenom ZNG-u, uvidjevši da se rat približio Zagrebu u toj mjeri da mi je postalo jasno kako je vrijeme za razmišljanje prošlo i da treba nešto učiniti ukoliko želim jednoga dana živjeti u mirnom, slobodnom i civiliziranom okruženju, a da to nije u stranoj zemlji...Dakle, bio sam pripadnik 102. brigade ZNG-a (kasnije HV), koja je formirana na području Novog Zagreba, gdje sam tada živio s roditeljima. Ratni put vodio me od Vratečkog/Glinske Poljane do Sunje, uz razna dobra i loša iskustva, ali to nije ni po čemu specifično u odnosu na druge.Ono što mi se čini specifičnim bila je ta neka urbana, čak 'rockerska' atmosfera koja je vladala u jedinici, a mislim da ni to nije neki posebni raritet iz tog vremena, jer je bilo potpuno prirodno da mladi ljudi, gotovo iz školskih klupa, sa sobom nose onaj entuzijazam, borbenost, drskost i buntovništvo koje možda ne treba poistovjećivati s hrabrošću, ali je svakako glavni sastojak bez kojega nema ni preduvjeta za suočavanje s vrlo ozbiljnim i jasnim prijetnjama. Također, baš zbog tog otvorenog i slobodarskog duha koji je , smatram, bio zajednički velikoj većini mojih vršnjaka, nije bilo moguće, čak ni zamislivo da se ikakva uskogrudna, sebična, nametljiva ili - danas bi se reklo - toksična ideja pojavi ili zaživi u takvom okruženju. Drugim riječima, u široj i vrlo raznolikoj skupini ljudi među kojima sam se tada nalazio nije bilo ni natruhe mržnje, skrivanja iza pojma nacije ili ideologije, pa ni potrebe da se uopće pitamo tko je koje nacionalnosti, već se nasuprot tome iskazivala solidarnost, zajedništvo i zanos vjerovanja u bolje sutra, pogotovo nakon međunarodnog priznanja RH početkom 1992. Da budem slikovitiji: puno nam je više značila mogućnost da se na položaju sluša Guns'n'Roses ili U2, nego što bi to bilo uz koračnice, tugaljive pjesmuljke ili narodnjake.Nažalost, nisam već desetljećima u vezi s osobama s kojima sam proveo to zanimljivo i izazovno vrijeme, pa se bez toga nisam odlučio na individualno javno istupanje kako bih istaknuo osobno neslaganje s pristupom ekipe koja se ovoga ljeta, predstavljajući se kao 'branitelji' (koga? čega? od koga?) grubo nakanila razračunati s neistomišljenicima, pokušajem 'gašenja' slobode mišljenja, govora i umjetničkog djelovanja u RH, ako je to u suprotnosti s interesima ili ideološkim odrednicama tih pojedinaca, pri čemu uzimaju sebi za pravo da javno govore u ime svih ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. No, shvatio sam da se nedjelovanjem i/ili prešućivanjem ovakvih pojava zapravo šteti ovoj zemlji i društvu, time dozvoljavajući i pristajući na to da se stvori dojam kako je to i većinsko razmišljanje populacije veterana. Stoga, ovim pismom i iznošenjem vlastitog iskustva želio bih barem u maloj mjeri doprinijeti ukazivanju na prevladavajući sentiment i ponašanje velike većine tadašnjih branitelja slobode i bolje budućnosti Republike Hrvatske, a koji je bio sve samo ne “zabraniteljski” i netolerantan. Na kraju, da je većina ljudi koji su branili Hrvatsku mislila da će ona jednoga dana doživjeti propitkivanje načela koja su nam donijeli mogućnost za odvajanje od tada već iskvarene i zastranjene bivše državne zajednice i ostvarivanje neovisnosti (uz sve teškoće koje taj status donosi) bojim se da se mnogi od nas ne bi s tolikim žarom i samouvjerenošću te neugasivom nadom u bolju budućnost ni uključivali u obranu i stavljali na kocku sve što su tada imali, a to nije parada patriotizma niti puka patetika, već stvarna činjenica i provjerljiva istina.Naposljetku, nadam se i želim vjerovati da je ovakvim individualnim istupanjima moguće utjecati na javno mnijenje i ukazati da je pokušaj manipuliranja društvom na način da se sprječavanje djelovanja određenih ljudi i kulturnih priredbi predstavlja kao odluke 'moralnih' i 'pravednih' skupina koje se prikazuju kao većina i time ostvaruju navodni legitimitet za takve aktivnosti u potpunosti neprihvatljivo i odbojno, da ne kažem retrogradno, pa me to dodatno motiviralo za sudjelovanje u ovoj akciji, a iako nisam član ni jedne stranke, jer sam se do sada vodio mišlju da pripadnost određenoj političkoj opciji nužno sužava mogućnost kritičkog rezoniranja i izražavanja, ipak zahvaljujem organizatorima na mogućnosti da podijelim svoja razmišljanja na ovaj način.
